Istorijat srpske diplomatije i Ministarstva spoljnih poslova

Začeci srpske diplomatije javljaju se u srednjevekovnoj, nemanjićkoj Srbiji krajem 12. i tokom 13. veka. Već je veliki župan Stefan Nemanja, osnivač dinastije Nemanjić, i utemeljivač srednjevekovne srpske države pokazao diplomatske veštine kada je 1188. godine poslao svog izaslanika u Nirnberg, prestonicu Svetog rimskog carstva kod nemačkog cara Fridriha I Barbarose, s kojim se i susreo godinu dana kasnija u Nišu. Inače, ovo izaslanstvo se smatra prvom srpskom diplomatskom misijom. Kada je između zavađenih Nemanjih sinova, Stefana i Vukana izbio sukob oko prestola, kao mirovni posrednik umešao se njihov brat Sava koji se odrekao prestola i činio sve da izmiri zavađenu braću. Njegovi mirotvorni i diplomatski napori svrstali su ga u preteču putujuće“ ili šatl diplomatije. Kada se Vukan povukao sa prestola 1204. godine njegov brat Stefan je postao jedini vladar koji je pokazao velike državničke i diplomatske vrline. Krunisan je 1217. godine u manastiru Žiči prethodno dobivši kraljevsku krunu od rimskog pape Honorija III. Taj čin je označio međunarodno priznanje Srbije. Već 1219. godine njegov brat Sava je od nikejskog cara Teodora I Laskarisa i carigradskog patrijarha Manojla I izdejstvovao autokefalnost Srpske pravoslavne crkve koja je podignuta na rang arhiepiskopije, a on postao prvi srpski arhiepiskop. Odlika gotovo svih vladara iz dinastije Nemanjića posebno Stefana Prvovenčanog je bila da su vešto uspevali da vode spoljnu politiku zemlje lavirajući između Zapada i Istoka odnosno između rimskog pape, Ugarske, Vizantije, Bugarske.

Veliki uspon srpska srednjevekovna država doživela je za vreme vladavine kralja Stefana Milutina koji je proširio granice Srbije prema jugu, a država je doživela veliki privredni i kulturni razvoj. Ipak, najveći razvoj Srbija je srednjem veku doživela za vreme vladavine Stefana Uroša IV Dušana, kralja, a od 1346 godine i cara Srba i Grka. Između ostalih proširio je granice Srbije ka jugozapadu i jugu, izvršio kodifikaciju prava (Dušanov zakonik 1349, dopunjen 1354), i Žičko-pećku arhiepiskopiju podigao na stepen Pećke/Srpske patrijaršije. Međutim, nakon njegove smrti i tokom vladavine njegovih naslednika srpska država počinje da slabi, a sve veću moć dobijaju oblasni gospodari koji su počeli da sklapaju saveze i ugovore ne samo između sebe već i sa stranim državama. Posle Kosovske bitke 1389. godine i prodora Turaka na Balkan, lokalni srpski gospodari i vlastela počinju da traže oslonac na susedne države ulazeći s njima u vazalske odnose (Osmansko carstvo, Mletačka Republika). Za vreme vladavine despota Stefana Lazarevića, Srbija je s jedne strane priznavala tursku vlast i postala vazalna zemlja Osmanskog carstva, ali je takođe priznavala i ugarsku vlast, odnosno nalazila se u dvostrukom vazalnom odnosu. Tokom  njegove vladavine došlo je do ponovnog povezivanja teritorija nekadašnjih oblasnih gospodara, a zemlja je doživela i privredni napredak. Njegov naslednik, despot Đurađ Branković uveo je praksu prijema stranaca u državnu službu, a naročito Dubrovčana odnosno njihove vlastele koji su između ostalog vršili dužnost diplomatskih izaslanika (poklisara), s obzirom da je upravo Dubrovačka Republika imala izuzetno dobro organizovanu diplomatsku (poklisarsku) službu. Međutim, tokom njegove vladavine položaj Despotovine je ponovo počeo da slabi i ona je 1459. godine pala pod tursku vlast što je formalno označio kraj njene nezavisnosti i srpske državnosti u celini.

Jedan od vidova srpske diplomatije srednjeg veka je bio i sklapanje političkih brakova sa najmoćnijim vladarskim porodicama tadašnje Evrope (Stefan Prvovenčani sa Evdokijom Anđelinom Komnin i Anon Dandolo; Stefan Vladislav i Belosava Asenina, Stefan Uroš i Jelena Anžujska, Stefan Dragutin i Katalina Arpad, Stefan Uroš II Milutin i Simonida Paleolog, Stefan Dušan i Jelena Stracimir, Đurađ Branković i Irina Kantakuzin) čime se uvršćivala politička i faktička moć vladarske dinastije i unapređivao spoljnopolitički položaj države.

Nastanak moderne srpske diplomatije neraskidivo je povezan sa početkom Srpske revolucije 1804. godine koja je predstavljala jedan od najznačajnijih događaja, ali i procesa u balkanskoj i evropskoj istoriji prve polovine 19. veka. Bila je to prva u nizu nacionalnooslobodilačkih revolucija balkanskih naroda (Grčka revolucija, ustanci u Vlaškoj i Moldaviji) na početku 19. veka. Njenim izbijanjem započeta je nova faza u rešavanju Istočnog pitanja tokom 19. veka koga je odlikovalo buđenje nacionalnooslobodilačkih pokreta naroda na Balkanskom poluostrvu, ali i šire, kao i proces nacionalnog ujedinjenja i stvaranja nacionalnih država.

Ustanički ciljevi u početku su bili usmereni na zaustavljanje zločina dahija, i uvođenje reda i zakonitosti u Beogradskom pašaluku. Međutim, vremenom, a posebno posle pada Beograda u ruke ustanika 1806. godine, ciljevi revolucije dobijaju širi i ambiciozniji karakter. Od tada glavni zadatak postaje nacionalnooslobodilačka borba protiv Osmanske carevine, sticanje autonomije, ali zatim i obnova srpske državnosti prekinute padom Srpske despotovine 1459. godine.

Već tokom 1804. godine javljaju se začeci srpske diplomatske službe. Po nalogu vožda Karađorđa Petrovića, poslate su dve diplomatske deputacije (izaslanstva) u Petrograd i u Zemun sa ciljem da se od Rusije i Habzburške monarhije, između ostalog, izdejstvuje diplomatska podrška za ciljeve revolucije. Na spoljnjopolitičkom planu ustanici su tih godina sve više počeli da se oslanjaju na carsku Rusiju koja je 1807. godine poslala Konstantina Rodofinikina u Srbiju. Bio je to prvi strani predstavnik u ustaničkoj Srbiji. Na inicijativu Rusije nije prihvaćen Ičkov mir 1806. koji je predviđao davanje Srbima autonomije u okviru Osmanskog carstva. Slična odredba o unutrašnjoj samoupravi za Srbiju nalazila se i u osmoj tački Bukureškog mira iz 1812. godine koji je značajan po tome što je bio prvi međunarodni ugovor u kome se pominjao status Srbije. Njime se faktički internacionalizovalo srpsko pitanje.

U prvoj fazi Srpske revolucije, to jest tokom Prvog srpskog ustanka srpsku diplomatiju praktično je vodio vožd Karađorđe iako je reorganizacijom Praviteljstvujuščeg sovjeta iz 1811. godine predviđeno formiranje popečiteljstava (ministarstava), između ostalih i popečiteljstvo inostranih dela. Za prvog srpskog popečitelja inostranih dela postavljen je vojvoda Milenko Stojković.

Veliki razvoj srpske diplomatije počinje od 1815. godine odnosno početkom druge faze Srpske revolucije (Drugi srpski ustanak), kada je knez Miloš Obrenović pribegao diplomatskim veštinama i pregovorima sa osmanskim vlastima kao efikasnom mehanizmu za ostvarivanje srpskih nacionalnih i državnih ciljeva. Već tokom 1815. godine knez Miloš je poslao svog prvog diplomatskog agenta u Carigrad, a do 1838. godine u prestonici Osmanskog carstva je boravilo devet deputacija (avgust 1815, septembar 1815, jul 1816, dve deputacije 1820, mart 1827, februar 1833, 1835, i april 1838) koje su sa osmanskim vlastima pregovarale o srpskim nacionalnim zahtevima. Rezultat te uporne diplomatske borbe krunisan je davanjem autonomije, odnosno unutrašnje samouprave Srbiji od strane Osmanske carevine. Kroz tri hatišerifa (svečane povelje turskog sultana) iz 1829. 1830 i 1830. godine osmanske vlasti su  prihvatile da izvrše svoje obaveze o davanju unutrašnje samouprave Srbiji, koje su prethodno propisane u osmoj tački Bukureškog mira iz 1812, petoj tački Akermanske konvencije iz 1826, i šestoj tački Jedrenskog mira iz 1829. godine. Hatišerifima je Srbija dobila nacionalnu to jest unutrašnju samoupravu koja je između ostalih podrazumevala pravo zakonodavne vlasti, naslednost kneževske titule za Miloša Obrenovića, paušalno utvrđivanje godišnjeg danka (tribut), slobodu veroispovesti, pravo otvaranja škola, bolnica, štamparija, nezavisnost sudstva, povratak šest otrgnutih nahija, ukidanje feudalizma. S pravom se može reći da je knez Miloš zbog svoje diplomatske virtuoznosti postao prvi uspešni srpski diplomata.

Već početkom Drugog srpskog ustanka knez Miloš je formirao Narodnu kancelariju čiji je delokrug rada vremenom proširen i na poslove spoljne politike. U okviru kancelarije 1826. godine osnovano je posebno, inostrano odeljenje koje je imalo  ingerencije u sferi spoljnih poslova, koji su u celosti odvojeni od ostalih nadležnosti. Na čelu ovog odeljenja čije je sedište bilo u Kragujevcu nalazio se Dimitrije Davidović, jedan od najučenijih Srba, i prvi sekretar kneza Miloša Obrenovića. Inače, Davidović je tokom 1834. i 1835. obavljao i dužnost popečitelja inostranih dela. Faktički, on je bio prvi ministar inostranih dela, s obzirom na to da Milenko Stojković, prvi postavljeni popečitelj za spoljne poslove tu dužnost nije prihvatio, a da se Miljko Radonjić na čelu popečiteljstva zadržao veoma kratko.

Posle sticanja autonomije u Srbiju počinju da pristižu i prvi evropski diplomatski predstavnici koji su imali rang konzula. To je bio važan korak u uspostavljanju punih diplomatskih odnosa sa najuticajnijim evropskim silama 19. veka. Habzburška monarhija je svog prvog konzula Antuna Mihanovića poslala u Kneževinu Srbiju 1836. godine, Velika Britanija je uputila u Srbiju 1837. pukovnika Lojda Hodžesa, a Rusija je 1838. za svog prvog konzula u Srbiji postavila Gerasima Vaščenka. Šef francuske konzularne agencije u Srbiji od 1839. godine je bio Fransoa Diklo. Ovi konzulati su vremenom prerasli u generalne konzulate, koje su narednih godina i decenija otvorile i Italija, Francuska, Pruska, i Grčka, dok je Rumunija bila predstavljena u statusu konzularne agencije. Dolazak evropskih diplomata u Srbiju doprineo je uvođenju nekih novih običaja, ceremonijala i protokola koji su do tada bili nepoznati. Jedan od novih običaja je bilo priređivanje svečanih ručkova, večera i balova.

Srbija je svog prvog diplomatskog agenta poslala u Carigrad još na početku Drugog srpskog ustanka. Međutim, tek je Turski ustav iz 1838. godine zvanično dozvoljavao srpskim vlastima da na Porti imenuje svog diplomatskog predstavnika – agenta (kapućehaja). Bio je to Jovan Antić, diplomata koji je u Carigrad odlazio i ranije kao član srpskih deputacija. Srpski knez koji je uviđao veliki značaj diplomatije takođe, je 1816. godine delegirao svog diplomatskog agenta u Vlašku odnosno u Bukurešt. Bio  je to Mihailo German, čovek od  velikog poverenja srpskog kneza. I ovo predstavništvo su turske vlasti ozvaničile tek fermanom iz novembra 1835. godine. Iz tog vremena potiče i praksa da se diplomatski izveštaji koji su dolazili iz Carigrada i Bukurešta šifruju.

Prvu veliku reformu popečiteljstvo inostranih dela je doživelo 1834. godine kada se u njegovoj nadležnosti privremeno našao i resor prosvete (prosveštenija). Nakon donošenja Sretenjskog ustava 1835. objavljen je Ukaz o organizaciji državnog Sovjeta u kome su precizirane ustavne odredbe po kojima su popečiteljstva, između ostalih i ono za inostrana dela, predstavljala odeljenja državnog Sovjeta. Ukazom su precizirane i  nadležnosti popečitelja inostranih dela koji je jedini od svih šest popečitelja imao direktan kontakt sa knezom, a popečiteljstvo inostranih dela spojeno sa Kabinetom kneza.

Sledeći važan korak ka ustrojstvu modernog i profesionalnog ministarstva inostranih dela nastupio je 28. maja 1839. godine kada je donet Ukaz o ustrojstvu Kneževe kancelarije sa zadatkom između ostalog i sprovođenja spoljne politike Kneževine Srbije, odnosno upravljanje odnosima između Srba i inostranih vlasti. Šef kneževske kancelarije je bio i knežev predstavnik i istovremeno popečitelj inostranih dela. Na čelu ove novosnovane kancelarije koja je brojala trinaest činovnika nalazio se Avram Petronijević, jedan od najznamenitijih vođa ustavobraniteljskog režima u Kneževini Srbiji i lični sekretar kneza Miloša. Delokrug rada popečiteljstva inostranih dela na osnovu Ukaza iz 1839. bio je daleko manji u odnosu na obaveze koje su popeljiteljstvu propisane Ukazom iz 1835.

Za vreme vladavine ustavobranitelja Kneževa kancelarija je pretrpela izmene i Ukazom od 7. novembra 1850. godine podeljena je na administrativno, pravosudno i inostrano odeljenje na čijem čelu su se nalazili načelnici. U ustavobraniteljskoj eri ingerencije popečiteljstva inostranih dela često su se preplitale sa zadacima ostalih popečiteljstava što najbolje potvrđuje primer sa izradom Načertanija, nacionalnog i državnog programa spoljne politike Srbije koga je 1844. godine izradio Ilija Garašanin, popečitelj unutrašnjih dela. Krajem 1858. Kneževa kancelarija je doživela još jednu reorganizaciju i tada je podeljena na administrativno i inostrano odeljenje. Konačno, izmenama iz 1860. godine Kneževa kancelarija je podeljena na dve kancelarije: kancelariju kneževog predstavnika i kancelariju inostranih dela.

Reformom iz marta 1862. godine, odnosno Ustrojenijem Centralne državne uprave u Knjaževstvu Srbiji popečiteljstva su postala ministarstva i dobila preciznija ovlašćenja u odnosu na ranija popečiteljstva. Novoformirano ministarstvo inostranih dela se konstituisalo na modernim principima. Njegovi zadaci između ostalog ticali su se održavanja odnosa sa drugim zemljama, vođenja pregovora i brizi o preciznom izvršenju ugovora, sastavljanju ugovora, konvencija i drugih vrsta sporazuma, zaštiti političkih, ekonomskih i trgovinskih interesa zemlje u inostranstvu, pružanju pomoći svojim građanima izvan zemlje, imenovanju diplomatskih i konzularnih agenata u inostranstvu. Uveden je i diplomatski ceremonijal. Februara 1868. usvojen je i poseban Zakon o činovnicima Ministarstva inostranih dela kojim su ukinuta ranija zvanja (protokolist, registrator, arhivar, ekspeditor) i uvedena nova (sekretar III klase, pisar I, II i III klase). Za vreme prve vladavine kneza Miloša, Kneževa kanceracija i popečiteljstvo inostranih dela nalazili su se u zgradi „Malog konaka“ (na mestu današnjeg Starog dvora), a za vreme vladavine kneza Mihaila Obrenovića sedište Ministarstva inostranih dela premešteno je u zgradu koja se nalazila na mestu gde je sada zgrada Novog dvora. Najznačajniji popečitelji odnosno ministri inostranih dela do sticanja nezavisnosti Srbije 1878. godine bili su Dimitrije Davidović, Avram Petronijević, Dimitrije Matić, Aleksa Simić, Ilija Garašanin, Cvetko Rajević, Radivoje Milojković, Milan Petronijević, Milan Bogićević, Jovan Ristić, Filip Hristić, Jovan Marinović, Milan Piroćanac.

Dobijanjem autonomije 1829 –1833. godine ostvaren je tek jedan deo ciljeva Srpske revolucije. Trebalo je da prođe još trideset četiri godine da bi Srbija povratila svoju davno izgubljenu državnost. Konačno, na Berlinskom kongresu 1878. stekla je potpunu nezavisnost, dobila međunarodno priznanje, i ostvarila teritorijalna proširenja (Pirotski, Vranjski, Niški i Toplički okrug). Sticanjem nezavisnosti i međunarodnim priznanjem stekli su se uslovi za intenzivniji razvoj srpske diplomatske službe i ministarstva inostranih dela. Zakonom o diplomatskim zastupništvima i konzulatima srpskim u inostranstvu iz 1879. godine, a u skladu sa činjenicom da je na Berlinskom kongresu Srbija postala nezavisna i međunarodno priznata država, sva njena diplomatska predstavništva u inostranstvu su podignuta iz ranga konzulata u rang poslanstva.

Pored poslanstava u Bukureštu, Carigradu i Beču zakon iz 1879. godine je  dopuštao mogućnost otvaranja poslanstva i u Parizu (1879), Petrogradu (1879), Sofiji (1879), Berlinu (1881), Rimu (1881), Atini (1882), Londonu (1880), Cetinju (1897). Prvi srpski izvanredni poslanici i opunomoćeni ministri bili su: Milan Petronijević u Bukureštu i Berlinu, Filip Hristić u Carigradu i Kosta Cukić u Beču, dok je dužnost prvog srpskog poslanika u Petrogradu obavljao Milosav Protić, u Sofiji i Atini je to bio Sava Grujić, u Parizu Jovan Marinović, Filip Hristić u Rimu i Londonu, i na Cetinju Aleksandar Mašin.

Ubrzo posle završetka Berlinskog kongresa velike evropske sile su počele da šalju svoje najviše diplomatske predstavnike u Srbiju. Francuska je svog prvog izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra poslala u Beograd 1879. Bio je to Žil Aleksi di Mišel. Prvi izvanredni poslanik Austrougarske u Srbiji Rudolf Kevenhiler postavljen je 1881. godine. Diplomatski odnosi Srbije i SAD uspostavljeni su 15. jula 1882. imenovanjem Judžina Skajlera za ministra rezidenta i generalnog konzula, dok je prvi izvanredni poslanik i opunomoćeni ministar SAD u Srbiji 29. juna 1894. godine postao Aleksandar Eben. Nemačka je 1886. godine za svog poslanika u Beogradu odredila Hipolita fon Brej Stajnburga koji je pre toga bio ministar rezident. Prvi poslanik Velike Britanije u Srbiji takođe od 1886. godine je bio Džordž Vindhem, dotadašnji ministar rezident. Rusija je za svog prvog izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u Srbiji imenovala 1890. godine Aleksandra Persijanija koji se od 1878. godine nalazio u Beogradu na dužnosti generalnog konzula.
Zakon iz 1879. godine je po prvi put uveo u primenu termin konzularna služba koju su imale samo nezavisne države. Konzuli su se delili na karijerne i počasne. Prvi karijerni konzulat Srbija je otvorila u Budimpešti 1882. pod nazivom Generalni konzulat. Ovim zakonom Srbija je počela da gradi osnove svoje moderne diplomatije. Jula 1882. godine doneta su i Pravila konzulske službe u kojima su se detaljno precizirala uputstva za vršenje konzularnih poslova, ali i regulisale opšte dužnosti konzula.

Jedna od najznačajnijih etapa u razvoju ministarstva spoljnih poslova Srbije nastupila je 1886. godine kada je donet prvi Zakon o ustrojstvu ministarstva inostranih dela, diplomatskih zastupništava i konzulata Srbije u inostranstvu koji je detaljno propisivao zadatke i organizaciju rada ministarstva i bio je na snazi sve do proglašenja Kraljevine SHS 1918. godine. Ovim zakonom između ostalog predviđalo se formiranje veoma važnog Političkog odeljenja, ali i uvođenje Administrativnog odeljenja, na čijem čelu su se nalazili načelnici ministarstva. Političko odeljenje koje se između ostalog bavilo poverljivim poslovima delilo se na dva odseka: politički i za štampu (Presbiro). Zakon je predviđao postojanje tri diplomatska ranga: izvandredni poslanik i opunomoćeni ministar, ministar rezident i otpravnik poslova.

Srpska diplomatija i njeno ministarstvo inostranih dela su 1889. godine doživeli još jednu veoma važnu reorganizaciju kada je formirano i Političko-prosvetno odeljenje (Poverljiva propaganda) sa zadatkom organizacije propagande i poverljivog rada među sunarodnicima van granica Kraljevine Srbije. Pod nadležnošći ovog odeljenja nalazili su se svi srpski konzulati na teritoriji Osmanskog carstva. I dok su ranijih godina nosioci propagande bili pojedinci, a od 1868. godine i članovi Odbora za škole i učitelje u Staroj Srbiji, Maćedoniji i Bosni i Hercegovini (Matija Ban, Nićifor Dučić, Miloš Milojević) odnosno članovi Odeljenja za srpske škole i crkve van Srbije formiranog 1887. godine u okviru  Ministarstvu prosvete i crkvenih dela Srbije, formiranjem Političko – prosvetnog odeljenja pri ministarstvu inostranih dela, nacionalna propaganda je podignuta na viši nivo i dobila je opšte državni značaj. Prvi načelnik odeljenja je bio istaknuti srpski geograf Vladimir Karić, a posle njega tu dužnost je obavljao Branislav Nušić. Najznačajniju ulogu u nacionalno prosvetnom radu ministarstva inostranih dela i njegovog PP odeljenja imao je ugledni srpski naučnik, diplomata, političar Stojan Novaković, čijom je umešnošću i ogromnim zalaganjem Srbija od osmanskih vlasti uspela da izdejstvuje otvaranje svojih konzulata u Skoplju i Solunu 1887. godine i u Bitolju i Prištini 1889. godine. Pri Političko – prosvetnom odeljenju ministarstva inostranih dela 1890. godine formirano je jedno posebno savetodano telo pod nazivom Prosvetni odbor u kome su se nalazili ugledni srpski naučnici (Nićifor Dučić, Stojan Novaković, Milovan Milovanović, Ljuba Jovanović, Ljubomir Kovačević, Panta Srećković). Ovaj odbor se bavio pitanjem Makedonije i Stare Srbije.

Burne unutrašnje političke prilike u Srbiji početkom 20. veka praćene smenom dinastija kao i turbulentna spoljnopolitička situacija na Balkanu i u Evropi ostavili su trag i na rad srpskog ministarstva inostranih dela. Spoljnopolitički napori Kraljevine Srbije i njenog ministarstva inostranih dela prvih godina 20. veka bili su usmereni između ostalog i na zaštitu prava srpskog naroda u Staroj Srbiji, ali i na diplomatske aktivnosti kako bi se evropske sile i javno mnjenje upoznalo sa trusnom situacijom na tim prostorima. Nemiri u Makedoniji 1903. godine, Carinski rat 1906–1911, Aneksiona kriza 1908, Balkanski ratovi 1912–1913. godine i događaji uoči i na početku Prvog svetskog rata bili su posebno osetljiv test za delovanje srpske diplomatije koja je u tim kriznim i ratnim situacijama pokazala svoje najbolje karakteristike. Zato se period između 1903. i 1914. godine s pravom naziva zlatnim dobom srpske diplomatije.

U periodu nakon Majskog prevrata 1903. godine bilo je nekoliko pokušaja da se izmeni Zakon o Ministarstvu inostranih dela iz 1886. godine. Međutim, tek 1911. godine je došlo do reorganizacije ministarstva inostranih dela, iako izmena Zakona nije nikada potvrđena u Narodnoj skupštini. Tada je ministarstvo podeljeno na pet odeljenja: političko, prosvetno, administrativno, blagajničko i Presbiro koji je u burnim vremenima koja su usledila imao posebnu važnost. Temelje Presbira kao posebne organizacione jedinice ministarstva inostranih dela postavili su nakon završetka Berlinskog kongresa književnik Matija Ban, načelnik u ministartvu, i Karlo Betan, Švajcarac koji je bio sekretar u ministarstvu zadužen za stranu korespondenciju. Presbiro je kao poseban odsek ministarstva inostranih dela osnovan 1885. godine i njegov prvi šef postao je Todor Stefanović Vilovski, književnik. Posle odlaska srpske vlade u izbeglištvo na ostrvo Krf 1916. godine obnovljen je i rad ministarstva inostranih dela koje je pored postojeće organizacione podele dobilo još jedan sektor –Jugoslovenski odsek, na čijem čelu se nalazio Ljubomir Nešić, sekretar ministarstva. Formiranje ovog organa je bilo u skladu sa Niškom deklaracijom i politikom srpske vlade iz 1914. godine koja je za svoj ratni program istakla oslobođenje i ujedinjenje sve naše neslobodne braće Srba, Hrvata i Slovenaca.

Od sticanja nezavisnosti do završetka Prvog svetskog rata na čelu ministarstva inostranih dela Srbije nalazile su se najuglednije i najtalentovanije srpske diplomate, državnici, političari, naučnici poput Jovana Ristića, Dragutina Franasovića, Save Grujića, dr Vladana Đorđevića, Stojana Novakovića, Čedomilja Mijatovića, Milutina Garašanina, Nikole Pašića, Mihaila Vujića, Jovana Avakumovića, Ljubomira Kaljevića, Andre Nikolića, Sime Lozanića, Milovana Milovanovića, Jovana Žujovića, Jovana Jovanovića Pižona, Mihaila Gavrilovića, Stojana Protića. Ovoj plejadi treba dodati i najistaknutije srpske naučnike, književnike, novinare koji su se nalazili na dužnostima srpskih konzula u Osmanskom carstvu poput Branislava Nušića, Dimitrija Bodija, Milojka V. Veselinovića, Vojislava Ilića, Vladimira Karića, Svetislava Simića, Svetolika Jakšića, Milana Rakića, Jovana Dučića.  
Nastankom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine prestalo je da postoji ministarstvo inostranih dela Kraljevine Srbije, ali njena organizaciona struktura i profesionalne diplomate postale su okosnica novoformiranog ministarstva inostranih dela Kraljevine Jugoslavije. Početkom maja 1919. godine doneta je Uredba o organizaciji ministarstva inostranih dela, diplomatskih zastupništava i konzulata Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u inostranstvu, kojom su prestala da važe sva zakonodavno pravna regulativa o organizaciji ministarstva inostranih dela Srbije. Novoosnovano jugoslovensko ministarstvo inostranih dela činilo je šest odeljenja (političko, administrativno, konzularno – trgovačko, računovodstvo, glavna arhiva, Presbiro). Uvedeno je novo zvanje: pomoćnik ministra kojim je zamenjen dotadašnji naziv načelnika ministarstva.

Diplomatija Kraljevine Jugoslavije dala je važan doprinos u iniciranju i formiranju međunarodnih organizacija (Društvo naroda), i nekoliko regionalnih i evropskih saveza Mala Antanta (Jugoslavija, Čehoslovačka, Rumunija), Balkanski pakt (Jugoslavija, Rumunija, Grčka, Turska). Kraljevina Jugoslavija je bila u dva navrata nestalni član Saveta Lige naroda (1929–1932, i 1938–1939), a kao znak priznanja što je bila jedan od osnivača Lige naroda, Momčilo Ninčić je biran za predsednika sedmog zasedanja Skupštine Društva naroda 1926. godine.

Posle dr Ante Trumbića, prvog ministra inostranih dela Kraljevine SHS, na čelu diplomatije prve jugoslovenske države nalazili su se ugledne srpske diplomate, političari i profesori Univerziteta poput dr Miroslava Spalajkovića, dr Milenka Vesnića, Nikole Pašića, dr Momčila Ninčića, dr Ninka Perića, Miloša Trifunovića, dr Vojislava Marinkovića, Bogoljuba Jevtića, dr Milana Stojadinovića, Aleksandra Cincar Markovića, profesora Slobodana Jovanovića, Milana Grola, dr Božidara Purića. U ovom periodu u jugoslovenskoj diplomatiji službovala su i neka od najistaknutijih imena srpske nauke i kulture poput novinara Milana Jovanovića Stojimirovića, pravnika Luja Bakotića, profesora Đorđa Đurića, muzikologa Petra Bingulca, prevodioca Vojislava Jovanovića Maramboa,  pravnika Ilije Šumenkovića, pisca Ive Andrića.

Posle završetka Drugog svetskog rata i nastanka socijalističke Jugoslavije formira se novo ministarstvo inostranih poslova u kome su se na početku nalazili i srpski diplomatski kadrovi još iz vremena Kraljevine Srbije i Kraljevine Jugoslavije poput Stanoja Simića, Save Kosanovića, Pavla Beljanskog, ali i ugledni kulturni pregaoci poput nadrealističkog književnika Marka Ristića. Jugoslavija je u tom periodu bila jedan od osnivača Organizacije ujedinjenih nacija (OUN) 1945. godine, Konferencije o evropskoj bezbednosti i saradnji (KEBS) 1975. godine, a bila je član i regionalne organizacije Balkanski savez 1954 (Jugoslavija, Turska, Grčka).

Okosnicu diplomatije druge jugoslovenske države činila je politika nesvrstanosti što je bilo u skladu sa državnom koncepcijom, ali istovremeno i održavanje dobrih odnosa kako sa SAD tako i sa SSSR. Jugoslavija je kao jedan od osnivača Pokreta nesvrstanih bila domaćin dve konferencije ove organizacije (prva konferencija 1961, deveta konferencija 1989), dok je Srbija 2011. godine bila domaćin konferencije nesvrstanih zemalja povodom obeležavanja pedesetegodišnjice osnivanja tog pokreta. Naziv Ministarstva u socijalističkom periodu postojanja Jugoslavije menjao se u nekoliko navrata (ministarstvo inostranih poslova, ministarstvo spoljnih poslova, savezni sekretarijat za inostrane poslove). Šefovi jugoslovenske diplomatije iz Srbije od 1945. do 1990. godine bili su Stanoje Simić, Koča Popović, Marko Nikezić, Mirko Tepavac, Miloš Minić.

Secesija četiri bivše jugoslovenske republike početkom devedesetih godina 20. veka nametnula je obnovu srpske diplomatije i ponovno formiranje ministarstva inostranih poslova Srbije. Sedamdeset drugim članom Ustava Srbije iz 1990. godine predviđalo se da Srbija uređuje i obezbeđuje svoj međunarodni položaj i odnose sa drugim državama i međunarodnim organizacijama. Pred srpskom diplomatijom se tih godina našao težak zadatak da u uslovima građanskog rata koji je vođen u susednim jugoslovenskim republikama organizuje svoju diplomatsku službu i ublaži negativne posledice propagande koja se vodila protiv nje. Iako je 1991. godine Ministarstvo bilo formirano na republičkom nivou, a u periodu 1993–1994. godine su postojala dva Ministarstva (Srbije i Jugoslavije), od 19. februara 1994. godine rad je nastavilo samo Ministarstvo spoljnih poslova SR Jugoslavije.

Posebno težak izazov srpska i jugoslovenska diplomatija su imale 1999. godine za vreme NATO agresije na SRJ. U tim burnim godinama Ministarstvo su vodile karijerne diplomate Branko Mikašinović, Ilija Đukić, Vladislav Jovanović, Milan Milutinović i Živadin Jovanović. Na čelu ministarstva spoljnih poslova Državne zajednice Srbije i Crne Gore od 2003. do 2006. godine nalazili su se Goran Svilanović i Vuk Drašković, a kada je 2006. godine Državna zajednica Srbija i Crna Gora prestala da postoji, Srbija je ponovo formirala svoje Ministarstvo spoljnih poslova. Od tada do danas ministri spoljnih poslova Srbije bili su Vuk Drašković, Vuk Jeremić, Ivan Mrkić, Ivica Dačić i od 2020. godine Nikola Selaković.

Prof. dr Aleksandar Rastović
naučni savetnik

 

Od oktobra 2022. godine ministar spoljnih poslova Republike Srbije je Ivica Dačić. Prethodno se na ovoj funkciji nalazio od 2014. do 2020. godine.